Poezija Jasmine Šušić nije bježanje od sebe već trčanje k sebi, brzo, maglovito i uz puno spoticanja. Njen dodir i prožimanje sa stvarnim svijetom, daleko od lula, bradica i visokoumnih i suhoparnih konstatacija lišenih životnog soka, omogućava joj sažeti misli proznih stranica u samo nekoliko stihova. Sve je tu, sivi Zagreb i zidovi među kojima spava, dolasci i rastanci, vreli zagrljaji i hladna odgurivanja lijepo i strašno. A sve proživljeno i zapisano na Nebu boje peperminta.

(Iz Predgovora Veselina Gatala)